It's time to leave...
Znate, nadala sam se da ce ovaj blog potrajat duze od ostalih, ali ocito sam se jos jednom prevarila... Ovaj sam blog napravila s posebnom namjerom, drugacijom od drugih, a ta namjera je bila da na blogu pisem sve ono sto mi se mota po ovoj poremecenoj glavi, ali to vise nije moguce... Blog je jednostavno izgubio smisao i svrhu, previse poznatih ljudi ga cita... I naravno, vecina tih ljudi nebi smjela citat nista od toga, ali svejedno citaju. A u biti se uglavnom u postovima i radi o tim ljudima, i nekim drugim. Zapravo, ja ni ne znam ko sve ovaj blog uopce cita! Ali znam dovoljno da ga prestanem pisat...
''So this is goodbye, I take leave of you now...''
Da, ovo je zadnji post na ovom blogu. Znam da se nikad vise necu vratit, i ne ocekujte da ce iko znat za moj sljedeci blog, jer ga nece ni bit. Nemam vise ni vremena ni snage ulagat toliko u tu prekrasnu stvar, kad ce nakon tako malo vremena – nestat. Znam da sam nekoliko puta rekla da nikad vise necu napravit novi blog, i eto, napravila sam... I to nedugo nakon toga. Ne kazem sad da necu bas nikad vise napravit blog. Ocu, ali to nece bit skoro. A i kad ga napravim, to ce bit kad budem ponovo imala net (naravno, sigurno ne odma), i nece bas niko uopce znat da ga imam. I nadam se da cu se drzat za rijec i da necu stvarno nikom rec. Jer to nema smisla. Svi moji blogovi su (bili) moja privatna stvar, i u biti se nisu trebali ticat drugih, al eto...
Koliko god mi velika nocna mora bio zivot, blog je ipak onaj, gotovo nevidljivi, ali ipak postojani, tracak svjetlosti u njemu. Nekoliko predobrih osoba sam upoznala upravo preko bloga, osoba koje su bitno utjecale na moj zivot, i ne mogu si vise ni zamislit zivot bez njih. Oni su moji andjeli cuvari kojima nije bilo bitno kako se zovem, ni kako izgledam, u nekim situacijama cak ni koliko godina imam, bilo im je, kao i meni samoj, bitno samo da jedni drugima vjerujemo, i da jedni u drugima vidimo ono sto drugi ne vide... I tim ljudima cu dok ne umrem bit beskrajno zahvalna sto postoje, jer su bili uz mene u mojem naj gorem zivotnom razdoblju, onom sto je trajalo gotovo cijelu proslu godinu, i bili su mi blizi od naj blizih, i na sve nacine su me izvlacili sa dna na koje sam neprestano padala. Hvala im zbog svega.
I ne smijem zaboravit, naj posebniju osobu koju mi je blog donjeo... Moj mali Demon. Bice koje mi je cijeli zivot bilo tako blizu, i tako slicno, a ja sam ga tek preko bloga upoznala... Ironicno.
I bitno je samo da one ljude s kojima sam jos uvijek u kontaktu, kao i mog malog, sto duze zadrzim uz sebe.
To je to o ljudima na kojima sam zahvalna blogu, i netu pogotovo.
Ne znam sta bi napisala a da izgleda pametno... Eto... Sad cu opet morat u svojoj glavi cuvat sve sto me muci. Al nema veze, vec sam navikla na to... Necu obrisat blog, jer zelim da neke stvari, koliko god grozne bile, ostanu, da si u buducnosti mogu usporedit zivot s ovim koji sad zivim.
Bas bi sad htjela napisat post o tome kako mi ljudi idu na zivce, tj., kako mi gotovo svaki covjek, barem malo ide na zivce, i kako bi ga ubila... Al opet cu to sve morat pricat uzivo Neri, jedinoj osobi kojoj nije tesko slusat sta mi se desava u zivotu. Svima ostalima je. Sta god rekli. I briga me. Ako se neko sad i naljuti, uopce me nije briga. I ja sam se naljutila, pa to ne pokazujem. Sutim. Nek sute i drugi. Jer mene uopce vise nije briga... Idem si sad nazvat Neru i pricat joj sta je danas bilo, a bilo je svasta... Bolje necu komentirat.
I da, neki bi ljudi trebali shvatit da neke stvari mogu jebeno povrijedit onog kome su upucene. Al ok, navikla sam... I iako sam znala da tako stvari stoje, ipak sam se, tamo negdje na kraju misli, malo nadala da sam opet paranoicna, i da stvari drugacije stoje... Ali ipak je bilo istina ono cim sam druge hladila. I istina u teoriji, uvijek boli. Barem mene...
Adieu, mes amie!